Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Duga Resa

Ivan Goran Kovačić (pjesnik)
Hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i kritik.
(Lukovdol, Gorski Kotar, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, 12. srpnja 1943.).

Životopis

Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, prve tri godine realne gimnazije završava u Karlovcu, odakle prelazi u Zagreb. Po maturi upisuje slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo prekida studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. godine i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u "Hrvatskom dnevniku", potom u "Novostima". Kao simpatizer Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše; koncem lipnja i početkom srpnja 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili najvjerojatnije 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (pjesma-epitaf Moj grob).

Književni rad

Ako je pjesnikov zemni trag ostao zameten, izgubljen u legendi, njegov umjetnički trag i te kako je prepoznatljiv u hrvatskoj literaturi. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931.- napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama - zajedno s još dvojicom mladih pjesnika objavio prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva seljačkog pokreta "otkrio hrvatstvo", a "pobunu malenih" te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskonštavanima, postavlja kao cilj i smisao vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu - služeći se tehnikom lirskog realizma - uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, 1945. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.

No, Goran je pjesnik i "polja svijetlih i polja tamnih". "Polja tamna" naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju), da bi kulminirali u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u antiratnoj poemi Jama, 1944., nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj protest protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao "svjetlo / sklad — ljepota — umjetnost" i "tama / zločin". U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Kalebu, Marinkoviću, Krleži, A. B. Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti.